O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat nagrade Stendhal za književnost.
PARIŠKI DNEVNIK
O izložbama u Parizu
I kad je čovjek najneraspoloženiji u Parizu, osjetiće ispunjenje ako ode na jednu od brojnih izložbi, koje se obično organizuju u jednom od brojnih muzeja, gdje će doslovce nadojiti dušu. I da živimo nekoliko života, opet ne bismo obišli sve muzeje, vidjeli sve eksponate, obišli sve pariške izložbe. Ovdje namjerno izostavljam galerije, koje nam pokazuju “najnovija umjetnička dostignuća”, a najčešće “prodaju maglu ». Mislim prvenstvneo na tzv. instalacije, i konceptualnu umjetnost čija sahrana je još daleko, a vitalnost ne jenjava mnogo od dana nastanka, sredinom prošlog vijeka.
Užitak jedino mogu pomutiti svjetina i redovi pred muzejima u kojima se održavaju izložbe, kao i gužva u salama. Nema snoba iz najzabitijeg dijela svijeta koji ne svrati tu, ako je već stigao i u Pariz. Ipak, snobizam je koristan, on podržava i održava kulturu, htjeli mi to ili ne, pa i ta mnogobrojna publika na izložbama omogućava gradskim ocima da nastave s ovim velikim kulturnim poduhvatima za što je podstrek dao bivši francuski predsjednik Mitterrand.
Pomenuću samo neke izložbe, nedavno upriličene u “gradu svjetlosti”: “Felini” (retrospektiva, fotografije, filmovi, intervjui, pisma, plakati…) , u Jeu de paume, “Posljednji Renoar”, odnosno djela velikog impresioniste, Renoara koja je slikao pred kraj života, kada je mao preko osamdeset godina, gdje se mogu pogledati i dokumentarci o ovome slikaru snimljeni sa “super 8” kamerom; tu je i izvrsna izlozba “ od Bizansa do Istanbula” , sa takvom scenografijom da imaš osjećaj da si ušao u svijet mistike, prekoračio s one srane “zavjese” (obje izložbe, i Renoarova i ona o Istanbulu održavale su se u Grand Palaisu). Treba pomenuti i izložbu flamanskog slikarstva, pa onda « Holanđani » (sa Rembrantom na čelu), u Pinakoteci (Pinacothèque), pa Venecijanci (Veroneze, Tintoreto , i drugi) u Luvru, i mnoge druge koje sam posjetila.
Ovdje ću ipak malo više pažnje posvetiti izložbi koja se održavala u Muzeju savremene umjetnosti, u Baubourgu, koji se još zove, po svom osnivaču, i Centar Žorž Pomidu (Centre Georges Pompidou). Želim neizostavno da se zadržim na ovom događaju, jer se ova izložba može samo “otvoriti”, ali ne i “zatvoriti”, ili gotovo da se ne može “zatvoriti”, poput svih drugih. To znači da je ona, za razliku od drugih, nešto univerzalno, da je neuništiva i može se (gotovo da se može!) održavati, a možda se i u ovom času održava ?, u sličnom obliku u svakom mjestu, na svakom kraju svijeta.
Izložba, o kojoj je dakle riječ, zauzimala je nekoliko sala na posljednjem spratu Centra G. Pompidu, i zvala se « Vides » - Praznine / Praznoće (prazno/praznoća u množini). Naslov je bio isto toliko provokativan, koliko i izložba, što potvrđuju i Francuzi, za koje bi se inače moglo reći da su već postali blazirani, zasićeni svim i svačim, i da ih je teško isprovocirati.
O čemu je zapravo riječ ? Da, riječ je o tome da je, u desetak prostranih sala pomenutog muzeja savremene umjetnosti u Beauburgu bilo izloženo, ne ono « ništa », nego ono « prazno » (naravno da « ništa » i « prazno » nije isto). Sale su bile prazne – vides – i to je, eto, bio način da se predstave praznine /praznina (vides). Tu i tamo bi u koju salu prodrlo predvečernje sunce – jer sam izložbu posjetila u kasne popodnevne sate -, a kroz veliko prozorsko okno, plavičaste boje, oslikavali su se u ružičasto-modrim tonovima Montmartre i crkva Sacré cœur, skupa sa čuvenim pariškim krovovima, različitih oblika i nivoa. Ova slika međutim nije bila prazna, bila je veličanstvena, iako se doduše nalazila izvan prostora u kojoj se održavala izložba i nije direktno pripada izložbenom « eksponatu ».
Ovo ostvarenje, neki francuski kritičari su popratili slijedećim riječima : « Praznine, provokantna izložba u Beaubourgu : prazno, ništa, puno » (le vide, le rien et plein) », iako nije prvi put da Francuzi i Pariz organiziraju izložbu posvećenu praznini. Neki su uzvikivali i « Kralj je go ». Drugi : « Stanite ! U desetak, friško, bijelo obojenih sala, nema ništa da se vidi, nigdje ničeg sto bi se moglo nazvati eksponat. » Treći opet napominju da se od 1958. godine, odnosno od istoimene izložbe čuvenog konceptualiste, Iva Kleina (Yves Klein), više umjetnika, gotovo iz godine u godinu, odaje ovoj provokativnoj igri. Zato u podnaslovu izložbe u centru Beaubourg i stoji : “Retrospektiva » .
Gledalac može do besvjesti uživati u ovom ektremenom minimalizmu konceptualne umjetnosti, razmisljajući o problemu prostora, o pojmu muzeja, o zamoru savremene umjetnosti i zasićenju modernošću, što su i komentari francuskih gledalaca. Nema sumnje, izložba postavlja pred gledaoca prvo niz socioliških, a onda i filozofskih pitanja, a nekih od njih tek uzgred ću se dotaći.
Svi se neće složiti sa ovom opaskom i reći će da « što se tiče meditacije, izložba ne ostavlja za to mnogo ‘prostora”, pa je bolje suočiti se sa ništavilom”. Jedan kritičar će, u vezi s prazninom u kojoj sam lično « uživala », i koja me je zabavljala više od sata, citirati i čuvenog francuskog filozofa, Bleza Paskala (Blaise Pascal) koji u svom djelu Les Pensées ( Misli) piše : "Jedino što nas može utješiti u našoj bijedi je zabava. Praznina, kao i duge šutnje, koje nas vraćaju na pomisao o « našoj bijedi », teško se podnose, pa se pogled zaustavlja na bilo čemu, duh tu praznoću pretvara u punoću, a odsustvo u prisustvo ».
Podsjetiću čitaoca ovih redova još na pokoju misao gledalaca u povodu ove izložbe, pa i na onu da praznina može biti i savršena. Otud na izložbi o praznini nije bilo ni jednog eksponata koji bi predstavio to « prazno ». Ni jednog, osim čiste praznine.
Može li «prazno » uvijek biti prazno? Ne, kažu stručnjaci za ovo pitanje. Prvo, praznina je na ovoj izložbi « zatočena » u sale, tu su prije svega zidovi koji je uokviruju, a onda, tu se može lako ušuljati kakav uljez, kao i ovo upozorenje/ alarm, zelene boje, sa crtežom čovjeka, a tu je i pod od linoleuma, smeđe boje, pa cijevi i željezna šipka koja dijeli prazan prostor od ostalog dijela muzeja, itd. Ipak, nije bilo mnogo stvari koje su odvlačile pažnju gledaoca, ali ih je bilo ipak dovoljno da se primijeti da je Praznina istovremeno i ispunjena, i « zatvorena » u ograničenom prostoru.
Gornja konstatacija može nas odvesti do filozofskog pitanja šta je uopšte praznina i da li ona uopšte postoji. Drugim riječima, kako se ona može predstaviti a da stvarno ostane to što jeste : praznina ?
Podsjetimo samo da je ovo bila jedna od rijetkih pariških izložbi gdje su se ekponati mogli u miru pogledati a da se nisi morao gužvati sa svjetinom. Kada sam bila na ovoj izložbi, na jedinoj pariškoj izložbi na kojoj nije bila zabranjena upotreba ni filmske kamere, ni foto-aparata, bilo je vrlo malo posjetioca, najviše Japanaca, a svi od reda su frenetično i vrlo dugo, reklo bi se satima, fotografisali i snimali « praznine ».
Ime autora ove izložbe, Stenlija Brauna (Stanley Brouwn), stajalo je ispred svake sale, pa i one gdje je na jednom besprijekorno bijelom zidu na praznini bila nacrtana crna mrlja ispod koje je stajao natpis : « Tag noir d'Irmar » . Tu je , dakle, gledalac bio nasamaren, jer je praznini dodata Irmarova crna mrlja pa je ona izgubila svoju čistoću, i originalnost.
U stvari, da bi odgovorio na provokaciju, jedan posjetilac je našvrljao neku fleku u obliku kavadratića, u sali Stanleya Brouwna, nazvavši švrakotinu imenom “Irmar”, pa je zid izgubio svoje djevičanstvo, a praznoća izgubila svoja « prava svojstva ».
Mnogi posjetioci misle da je jedna prazna sala muzeja nešto zanimljivo, ali da devet takvih istih predstavlja nešto ubitačno dosadno.
Neko bi pomislio da se o praznini nema mnogo što reći i da je bolje samo je « gledati ». Moglo bi se takođe pomisliti da se o ovakvoj izložbi ne može napisati više od dva-tri reda, ali će se takav prevariti. Ono što najviše « šokira », i «zadivljuje » jeste da je o ovoj izložbi izdat katalog koji broji nekoliko stotina stranica, i koji je koštao četrdesetak eura.
Podsjetimo se i na dosadašnje izložbe o praznoćama, koje su održane diljem svijeta (čije naslove ću prevoditi samo sa francuskog jezika , jer ni Francuzi nisu prevodili one engleske):
1- Yves Klein. La spécialisation de la sensibilité à l'état matière première en sensibilité picturale stabilisée (« Specijalizacija senzibilnosti na sirovoj materiji u pikturalnoj stabilizovanoj senzibilnosti » , Paris 1958 ;
2- Art & Language. The air-conditionning show, 1967 ;
3- Robert Barry. Some places to which we can come, and for a while "be free to think about what we are going to do." (Marcuse), Torino 1970;
4- Robert Irwin. Experimental situation, Los Angeles 1970;
5- Laurie Parsons. Sans titre (Bez naslova), New-York 1990;
6- Bethan Huws. Haus esters piece, Krefeld 1993;
7- Maria Eichhorn. Money at the Kunsthalle, Berne 2001;
8- Roman Ondak. More silent than ever, Paris 2006;
9- Sanley Brouwn. Un espace vide dans le centre Pompidou (Prazan prostor u centru Pomidou), 2009.
Vidimo da su od doba kada je Yves Kelin sa svojom specijalizacijom osjećajnosti na osnovu sirove materije…, izložbom koja je tek kasnije nazvana “izložba o praznom”, a koju je izlagao u pariškoj galeriji Iris, ovakve izložbe konceptualna moda već pedesetak godina u umjetničkim metropolama svijeta. « Potpuno (is)prazne izložbe potvrđuju koncepciju praznine », tvrdi jedan od umjetničkih kritičara, jedan od brojnih « specijalista » za prazninu. Sve te izložbe su navodno istraživanja koja je započeo Yves Kelin (najpoznatiji inače po svojim djelima, platnima i skulpturama, u indigo-plavoj boji), o onome što je sam nazvao “senzibilitet nematerijalne pikturalnosti”, a što je “predstavljalo vrstu etera u kojem duh može da luta u potpunoj slobodi, lišen okova tijela”. Njegova “jednobojna plava djela”, takozvani “Plavi monokromi” (Monochromes bleus), smatraju se premisama, metaforom vrata koja vode do duhovnog Edena. Tako je i galerija Iris Clert prije pedesetak godina, poput desetak sala u Beaubourgu, bila obojena u bijelo, i sasvim “prazna / ispražnjena od sadržaja”.
Ako je za preteču koncepta o praznom, Yvesa Keleina, to bio način da označi « senzibilno stanje », za druge autore izložbi o praznom, to je bilo ili “vrhunac konceptualne i minimalne umjenosti”, (Robert Barry) , ili rezultat želje da pomrsi shvatanje o izložbenom prostoru i zbuni gledaoca (Art & Langue), ili, opet, način da isprazni jednu isntituciju ne bi li promijenio naše iskustvo o prostoru, punoći, i praznini (Stanley Brouwn).
I ako je, dalje, ideja vodilja gore pomenutog konceptualiste, Roberta Barrya bila : ”Budi slobodan i misli što god hoćeš o onome što ćemo uraditi », kritika smatra da je Robert Irwing za Experimental Situation (1970) bio na samoj granici laži, obmane, naklapanja, ništarije.
U More Silent Than Ever (Više tišine nego ikada) (2006), Roman Ondak je, kažu, ispunio svoju praznu salu prisluškivačima, kako bi obratio pažnju «gledaoca na još jedno djelo », ovaj put na ono slušno (koje se, naravno, nije čulo). Pored toga, dakle, što je gledalac mogao da uživa u « ništa », mogao je i da sluša isto to ništa, ili pravilno gramatički rečeno : mogao je do mile volje da ništa ne sluša, ništa ne čuje, ali i da ništa ne vidi.
U vezi s konceptom praznine, kao kruna svega smatra se, zahvaljujući svojoj « jednostavnosti », izložba u Centre Georges Pompidou , čiji je autor pomenuti Stanley Brouwn, koji je « maštovito » svoju izložbu nazvao najjobičnije Un Espace vide au Centre Georges Pompidou (Prazan prostor u Centru Georges Pompidou).
- Bas lijep način da nam se narugaju! , uzvikuje jedan gledalac.
Svejedno, izložba je skupo koštala, a u njoj i u povodu nje, na izložbi na kojoj je, ne zaboravimo, sa minimalno sredstava prikazano sve što je već prikazano i na desetak prethodnih u svijetu o « Paraznom », proliveno je mnogo « tinte » ; uz to, katalog ove izložbe koštao isto toliko basnoslovno koliko i onaj o izložbi posvećenoj Rembrantu, Renoiru, Veronezu, Tintoretu, itd…
Dok su neki bili izvanrendno razočarani, neki su bili izvanredno oduševljeni, a bilo je i onih koji smatraju da se gledaoci osjećaju dezorijentisani, iako je sadržaj izložbe « pasionantan, a tema više nego izvanredna ».
Moram ponoviti da sam se silno zabavljala ovom « poetikom praznoga », čiji je autor utemileljivač « tvorac plave jednobojne slike », koja ga je proslavila diljem svijeta još dok je bio vrlo mlad, a koji je vrlo mlad i umro. Isti autor –filozof-konceptualist Klein, (a svi konceptualisti su i « filozofi », ne zaboravimo !), rekao je : “Zahvaljujući spužvi, divljoj živoj materiji, moži ću izraditi portrete čitaocâ monokroma (jednobojnih slika) koji, nakon što ih vide, nakon što proputuju plavilom (plavetnilom) tih mojih slika, vratiće se potpuno ispunjeni osjećanjima, poput spužve ». Riječ spužva korištena je tu jer je to i predmet koji autor upotrebljava slikajući “jednobojnu plavu” , a i izlaže je često kao eksponat.
Yves Klein je bio veliki sanjalica, a najviše je sanjao o tome da jednog dana mogne letjeti. Za sne o letu, inspirisao ga je Maxo Heindel. Više godina, Y. Klein je izučavao M. Hendelovu kosmogoniju Rose-Croix (« La Cosmogonie des Rose-Croix »), nebuloznu doktrinu koja vuče korjene još iz XVII vijeka i koja je bila veoma u modi kod evropskih umjetnika u 19. i 20.vijeku. Klein je bio i član društva « Rose-Croix d'Océanie » , sa sjedištem u Kaliforniji , od 1948. do 1953. Ali Yves Klein je bio i pod uticajem djela velikog francuskog filozofa Gastona Bachelarda, i imao je običaj da ponekad, javno, na otvorenjima svojih izložbi, pročita odlomke iz djela ovog autora ; tako je u Anversu, 1959, čitao rečenicu iz « l'Air et les songes » (« Vazduh i snovi »), iz poglavlja « Le ciel bleu » (Plavo nebo ) : « (...) prvo postoji ništa, onda jedno duboko ništa, a zatim postoji apsolutna dubina ». Smatrao je sebe Bachelardovim učenikom, iako nije razumio njegovu misao, a kad ga je sreo, 1961, pokušao je filozofu objasniti da je on jedna vrsta « cryptocrosicrucien-a » (kriptozikrucijen)... Bachelard ga je primio hladno, ubijeđen da je umjetnik « potpuno lud ».
Umjesto zaključka, citiraću ponovo Yvesa Kleina – budući da autor izložbe u Beaubourgu ništa ne kaže o svojim “djelima” :
Postaćemo jednog dana svi vazdušni ljudi, spoznaćemo snagu težnje prema gore, prema kosmosu, prema praznom, a istovremeno ćemo spoznati i ono “sve”; kada snaga zemljine težnje nadvlada sve ostalo, počećemo doslovce lebdejti (dižući se) ka potpunoj fizičkoj i duhovnoj slobodi.
|
|
